Olovo je hemijski element sa hemijskim simbolom Pb (lat. plumbum) i atomskim brojem 82. Ono je mehki, otrovni, teški metal. U periodnom sistemu stoji u 4. glavnoj grupi, odnosno 14. grupi po IUPACu (ugljikova grupa) te u 6. periodi. Olovo se lahko obrađuje i ima nisku tačku topljenja u odnosu na mnoge druge metale.

Izotopi olova 206Pb, 207Pb i 208Pb su najteži poznati stabilni atom, pa je olovo i najteži stabilni element periodnog sistema. Njegova stabilnost se može objasniti magičnim brojem protona 82. Kod izotopa 208Pb prisutan je takozvani dvostruki magični broj u jezgri. Izotopi olova su krajnji proizvodi tri od četiri prirodna niza raspada radioaktivnih elemenata. Na taj način nastalo je relativno mnogo olovo, zbog čega se u Zemljinoj kori nalazi relativno mnogo olova u odnosu na druge teške metale (živu, zlato i dr.).

U ranom bronzanom dobu, pored olova, za izradu bronze koristio se antimon i arsen, sve dok se nije raširila upotreba kalaja. Babilonci su poznavali olovo i od njega izrađivali vaze. Asirci su za svoje potrebe morali uvoziti olovo (abāru). Asirski kralj Tiglat-pileser I dobijao je olovo kao danak iz osvojene Melide (današnja Malatya).[7] Rimljani su metal koristili kao materijal za posude, kao municiju za praćke, za plombe (otud i latinsko ime) i za vodovodne cijevi.

Već rimski autor Vitruvije je smatrao upotrebu olova za vodovodne cijeli štetnom po zdravlje, preporučivao je, koliko je god moguće, korištenje glinenih cijevi.[8] Međutim, i pored toga, olovne vodovodne cijevi bile su u upotrebi sve do 1970tih godina. Engleska riječ plumber (vodoinstalater) također asocira na ovaj vid upotrebe olova. Iz današnje perspektive vrlo zabrinjavajuće djeluje podatak da se olovo dodavalo vinu kao sredstvo za zaslađivanje (takozvani olovni šećer, odnosno olovo(II) acetat). U Vestfaliji, Rimljani su kopali olovo sve do svog povlačenja nakon poraza u bici u Teutoburškoj šumi. Izotopski sastav rimskog olovnog mrtvačkog sanduka, pronađenog u Njemačkoj, pokazuje da ono potiče sjeverno od planine Eifel. Pošto je ruda olovo vrlo često imala primjesa srebra u dovoljnim količinama da se ekonomski isplati njegovo izdvajanje, dobijanje srebra i olova je od antičkih vremena povezano jedno s drugim. Rimljanska prerada olova dovela je do zagađenja okoline, koje se čak i danas može izmjeriti. Istraživanja leda na Grenlandu pokazala su da je u periodu između 5. vijeka p.n.e. i 3. vijeka n.e došlo do mjerljivog porasta sadržaja olova u atmosferi.[9] I kasnije je olovo bilo veoma značajno. Naprimjer koristilo se za vezivanje u vitražnim prozorima u crkvama ili za prekrivanje krovova.

Posebnu važnost olovo dobija nakon izuma vatrenog oružja, koje je koristilo olovo kao materijal za projektile ručnog vatrenog oružja. Pošto su isprva sami vojnici pravili municiju, nije bilo neobično da su krali svo olovo do kojeg su mogli doći.

Alhemijski simbol za olovo

Olovo je imalo važnu ulogu i u alhemiji. Pošto ima dosta sličnosti sa zlatom (teško i mehko), olovo je smatrano polaznim materijalom za sintezu zlata (sinteza kao promjena boje iz sive u zlatnu). Alhemijski simbol za olovo je stilizirani srp (♄), a od antike je ono bilo metal povezan sa planetom Saturn i istoimenim božanstvom.

Početkom industrijske revolucije olovo je bilo potrebno u sve većim količinama za potrebe hemijske industrije. Koristilo se za proizvodnju sumporne kiseline i za oblaganje opreme za proizvodnju eksploziva. U to vrijeme je ono bilo jedan od najvažnijih obojenih metala.

Danas je olovo po proizvedenoj količini na četvrtom mjestu među obojenim metalima poslije aluminija, bakra i cinka. Gotovo 60% današnje svjetske proizvodnje olovo koristi se za automobilske baterije (olovne akumulatore).

Ukoliko imate otpad od olova ili stare olovne akumulatore pozovite na nase brojeve telefona: 069/34-26-541, 064/32-57-578, 063/846-9-788

Firma   vrsi otkup olova,olovnih akumulatora,drugih obojenih metala, gvozdja i lima.

Posetite nas otkupni centar u ulici Slanacki put broj 30 i donesite vas nepotrebni otpad.

0 0 vote
Article Rating